SVEZA TOVAR
plijesan drvenoga okvira
lebdi do mojih nosnica
u ovom vlažnom olujnom danu.
unutra, iza stakla, muškarac na tovaru,
dignute ruke, miran i proročanski.
ja sam iza konopa u klimatiziranom lijesu.
moj znoj samo u umu mojemu. lik
neće ostati na jednokratnom rupčiću.
niti će me moj kišobran zaštititi.
ujak je nekoć jahao tovara, gol
golcat, golemi crni kišobran lelujao
ponad da ga čuva od mediteranskoga sunca.
niz usku bi stazu išao do kraja
zemlje, zamočio stopala u more
i promrmljao: ne, neće još ići.
potom slijedio svojega magarca natrag
u brdo, crna sjena skakutala ispred,
iza njega poput dvorske lude, da crta
u ulju onoga što je po vodi hodao.
svršio je u zatvoru, optužen da nije
u dodiru s novim društvenim poretkom,
pusten sljedećeg jutra s hrpom isprava
koje je uvijek morao imati u sebe
i poslan živjeti u veliki grad u kopnu.
ne čini nikad ono u sto ne vjeruješ,
kazao mi je jednoga dana, dao mi isprave
i zabušio se biciklom u tramvaj.
tovaru se neprekidno utječem
dok pokušavam naći izlaz,
moj obmanuti prst na gumbu
što otvara bonus kišobran. i dok guram
bicikl kroz kišu nošenu vjetrom,
pitam se jesam li slobodan znati
kako sam i sam ušao u zemlju svoje propasti.