Južina
I Tezej plovi do luke u središtu pučine.
Kontinenti su potisnuli ocean, otoci se brišu
kao bezbojna trava u predvorjima ispražnjenih
hramova. Prenesi more: doviknu mu s barke mornari.
Mrak je obuzeo sve predmete.
Sidra plutaju pred svjetionicima.
Galebi već crni od zgusnutih
taloga noći ulaze u zračne tunele.
Zemlja se udaljila od Mjeseca; iako bez plime
i oseke zviježđe riba zabijeli se
na raspuklu kamenu.
S radija najavljuju južinu.
Kroz krugove brodskog lanca promiče horizont.
Pučina se povukla unatrag.
Među zidovima kuća, bliže rtu i tornju,
rastvaraju se vlažne mrlje. Tama se urušila.
Konop ne tone u blatu. Natpisi i preostala
slova, otapaju se kao krljušti, na pločnicima.
Unutarnja dvorišta lučke četvrti mirišu
na lastavičja gnijezda.
Kakav je to slikar u beskonačnoj krivulji
nacrtao staze maratonskih plivača?
Prozirne valove zamijenio garom što se oslobađa
iz podzemlja. Dobro imenuje zlim.
Pod kamenim pločama urušene obale zeleni mulj
nadrasta kopno. Južina.
U zagušljivim uglovima zgrada njišu se iluzorna
polja, sjemenke palminih stabala.
Promatraš razmočenu granu, nalik je kljunu
nasukana ronca. Vjetar je rastvorio rebrenice
prozora, preokreće suncobrane i slamnate stolice
privezane uz stabla. Zar je brodić tek sjena
među morskim vruljama?
Iz kafea čuje se neugođeni pianino.
S broda netko se tihim psovkama odaziva.
Niz ulicu žurni koraci. Pod terasom žar cigareta.
Možda zaboravljaš put, i kamo si krenuo?
Briše se okomica zvonika, s njom kružnica
gradskog sata. Trg je kao paučina raskidan
u mnoštvu pregrada.
Vjerojatno nije bolje ni iza visokog zida
što je preostao na rubu potopljene obale.