BIJELO
Glasovi stričeva i njihovih
žena izbiju iza zatvorenih vrata.
Brzo se skrutnu, kao bijela mast,
odsječni i oštri, bolniji od zime i
hladnoće, kakva je u Gunji na
Dan Republike 1965.
Stričevi ne prestaju
svojoj majci prigovarati zbog
kante prolivene masti.
Topli dah rakije, ljutnja i bijes
probiju predvečerje.
I sve dobiva svoju mjeru:
zaklane svinje, dječaci i supijana
rodbina.
On zna da bi trebalo ući unutra
i reći im dosta.
Ne usuđuje se ni proviriti,
a kamoli bilo što reći.
Jedino što mu, daleko poslije,
preostaje, jest u smrznutu
bijelu masu masti staviti znak
žalosti, kajanja, ili što se već
može upisati kad se hoda po
onome čega već odavna nema
i čega neće biti.