Lozinke zaborava
Ti neveni rastu na predugim stapkama,
kao da su im daleki preci bili s polja
suncokreta, uz zid, ispod prozora s dvije
razmaknute rešetke za koje se drži
s obje ruke dijete s licem djetetu slična
muškarca kojeg bi se moglo proglasiti
svetim u svijetu u kojem je sve mlađe
nego što izgleda. Samoća dodaje godine.
Kad tragovi zrelosti na tijelu koje se razvija
samo od sebe, koje nije imalo prilike za susret
s drugim tijelima, uključujući tijelo boga, koje
nije trljalo svoje uz tuđe rame i nije se rukovalo,
koje postoji i stari bez otpora, bez gravitacije,
kad tragovi na tom tijelu izazovu žudnju tugom,
isprobat ćemo lozinke zaborava da ne bismo bili
osuđeni na trijezno podsjećanje da smo još tu.