Pas zna bolje
U početku nam nije jasno da je dovoljno ono što
preostane kad otpadnu latice, a poslije pripisivanje
ljepote višku postaje navika koje se ne znamo riješiti.
Uvjereni da otpadanje mora biti nečim izazvano,
kažemo vjetar je kriv. Kriv bi bio i neosušeni asfalt
ako bi u njemu pas ostavio otisak šape, i kriv bi bio
pas koji je uspio ostaviti trajni trag slučajne šetnje,
pod uvjetom da postoji slučajnost od koje je moguće
odvojiti vječnost. Ruke su mi pune cvijeća i korijenja,
rekao je prodavač ruža koji je izgledao kao maloumni
dječak kad je rekao, baš kao što bi indijanski šaman
rekao, ruke su mi pune odjeće u koju se zemlja oblači.
Mogli smo kupiti i otići. Mogli smo kupiti i zasaditi
ruže, zataknuti jednu po jednu u mokri, crni bitumen
da budemo krivi što se nikada neće primiti korijenje.
I pas zna bolje od nas obilježiti granice svojega svijeta.