Endokrina lirika
godine 1934, nakon što mu je umrla
pokroviteljica koja je tijekom 40 godina
podupirala njegovo pisanje i politički angažman,
star i sam, nobelovac W. B. Yeats,
počeo je patiti od visokog krvnog pritiska
i slabog srca, do te mjere da je u pitanje
umalo došao i njegov stvaralački zanos.
ali Yeats, taj mistik
koji je s podozrenjem gledao
na svaki neosobni vid nauke
načuo je negdje za najnoviji
postupak rejuvenacije i na učas prijatelja
pronašao u Harley Streetu, u Londonu,
nekog australskog seksologa
koji je na njemu u proljeće iste godine
izvršio tzv. Steinachov zahvat
(varijantu vazektomije, prvi put oprobane u Beču,
koja je navodno vraćala zatomljeni nagon).
operacija je po svemu sudeći uspjela,
budući da se William u pismima prijateljima
ne bez ponosa povjeravao
kako mu se vratila seksualna želja
i da se zaljubio u mladu i talentiranu
pjesnikinju Margot Ruddock
kojoj je tada bilo svega 27
naspram njegovih zrelih 69.
cinični Dublinci prozvali su ga
smjesta “stari žljezdomat”.
međutim, W. B. je ponovno počeo pisati
pjesme i to je bilo važno.
jedna od tih novih pjesama
naslovljena Nagon glasi:
Misliš da je strašno u starosti bijesu
i požudi se podati, i njihovom plesu,
kad u mladosti ne bijahu počast za mene,
a sad jedini na pjesmu me nagone.
William je uskoro sastavio
i Oxford Book of Modern Verse
i počeo raditi na novom izdanju Sabranih pjesama
takvom silinom “kao da je potpisao”
– tvrdili su očevici – “novi ugovor sa životom!”
umro je tek pet dugih godina poslije
od srčanog udara na
– of all places –
Francuskoj rivijeri.